Konfesiolekti u Sandžaku

Predmet istrazivanja je analiza govora na teritoriji Bijelog Polja, Rožaja, Sjenice, Tutina i Novog Pazara i utvrdjivanje postojanja vertikalne raslojenosti, odnosno razlika koje su uslovljene konfesionalnom pripadnošću govornika.

Terensko istraživanje na teritoriji Sandžaka ima za cilj da pokaže postojanje razlika u govoru muslimana, s jedne, i hrišćana s druge strane. Ispitivanjem različitih nivoa jezičke strukture utvrđuje se eventualno postojanje konfesiolekata, njihov značaj sa stanovišta sistema i stepen zastupljenosti na svakom od jezičkih nivoa.

Građa je prikupljena terenskim istraživanjima putem razgovora sa izvornim dijalekatskim govornicima u ruralnim sredinama. Razgovori su se uglavnom ticali tradicionalne duhovne kulture (svadba) kako bi se dobijena građa mogla uporediti na svim planovima jezičke strukture (pre svega na leksičkom). Za informatore smo birali starije osobe koje, po mogućstvu, nisu prošle formalno obrazovanje. Pritom, vodilo se računa da u mešovitim sredinama za informatore biramo pripadnike i jedne i druge konfesije. Zabeleženi razgovori su transkribovani, nakon čega je izvršena ekscerpcija jezičkog materijala.

Analizom je utvrđeno postojanje razlika u govoru muslimana i hrišćana, ali ne u podjednakoj meri na svim tačkama teritorije. U Bijelom Polju razlike su, na primer, beležene samo na leksičkom planu (muslimani za imenovanje predmeta, ritualnih radnji, učesnika u svadbenom procesu upotrebljavaju viši procenat turcizama: hala, hadžimakulje, ćeške, kna, harčalije, hajrije, jenđa i sl.), dok pomenute lekseme u govoru hrišćana uglavnom izostaju. U govoru Rožaja i Sjenice, međutim, prethodno navedenim razlikama priključuju se i diferencijacije na fonetsko-fonološkom planu – pojava umekšavanja glasa l i njegova zamena sa lj: bilji, radilji, znalje su, došl`e. l`epota itd. Zabeležena je samo kod muslimana.

Rezultati analize potvrdili su hipotezu o postojanju razlika koje su posledica konfesionalnog raslojavanja, i o kojima je bilo reči u dosadašnjoj literaturi. Ipak, zaključci su, usled ograničenosti građe, preliminarnog karaktera, te za definitivne tvrdnje neophodno je uzeti u obzir više punktova, a u vezi sa time i više informatora različite veroispovesti.  

Stavovi u grupi bili su usaglašeni, materijal zabeležen od strane svakog od članova pokazao je postojanje podudarnosti.


Tim: Bojana Veljović (Kragujevac), Tamara Lutovac (Kragujevac), Bojan Minić (Nikšić), Đorđije Đukanović (Nikšić), Dajana Knežević (Nikšić)

Teritorijalno raslojavanje govora Sandžaka

Predmet istraživanja je analiza govora na teritoriji Bijelog Polja, Rožaja, Sjenice, Tutina i Novog Pazara i utvrđivanje postojanja horizontalne raslojenosti, odnosno razlika koje se manifestuju na lokalnom planu, na različitim tačkama ispitivane teritorije.

Terensko istraživanje na teritoriji Sandžaka ima za cilj da pokaže eventualne distinkcije u jezičkom sistemu različitih mikroareala na ovom prostoru, a zatim i da ponudi objašnjenje njihovog porekla i rasprostranjenosti. Rezultati dobijeni na ovaj način, osim što pružaju uvid u unutarjezičke prilike, omogućavaju i praćenje položaja važnijih izoglosa na ovom terenu (zamena jata, stanje u sistemu laterala i afrikata i sl.).

Građa je prikupljena terenskim istraživanjima putem razgovora sa izvornim dijalekatskim govornicima u ruralnim sredinama. Razgovori su se uglavnom ticali tradicionalne duhovne kulture (svadba) kako bi se dobijena građa mogla uporediti na svim planovima jezičke strukture (pre svega na leksičkom). Za informatore smo birali starije osobe koje, po mogućstvu, nisu prošle formalno obrazovanje. Zabeleženi razgovori su transkribovani, nakon čega je izvršena ekscerpcija jezičkog materijala.

Analizom je potvrđeno postojanje horizontalne mikroraslojenosti pre svega na planu vokalizma. Iako je na čitavoj teritoriji zastupljena ekavsko-jekavska zamena jata, u govoru Bijelog Polja zabeleženo je više primera sa jekavskim refleksom kratkog jata (najverovatnije usled uticaja govora zetsko-sjeničkog tipa sa jekavsko-ijekavskom zamenom). Govor Rožaja i Sjenice izdvaja se prisustvom ukmekšanog glasa l u grupama li, le (bil`I, radil`I, došl`I; donijelji, stavilji i sl.), čime se ovaj idiom odvaja od govora Bijelog Polja.

Rezultati analize potvrdili su hipotezu o postojanju razlika koje su posledica teritorijalnog raslojavanja, i o kojima je bilo reči u dosadašnjoj literaturi. Ipak, zaključci su, usled ograničenosti građe, preliminarnog karaktera, te za definitivne tvrdnje neophodno je uzeti u obzir više punktova, a u vezi sa time i više informatora.

Stavovi u grupi bili su usaglašeni, materijal zabeležen od strane svakog od članova pokazao je postojanje podudarnosti.


Tim: Bojana Veljović (Kragujevac), Tamara Lutovac (Kragujevac), Bojan Minić (Nikšić), Đorđije Đukanović (Nikšić), Dajana Knežević (Nikšić)

Religija u Sandžaku

Sandžak, regija između balkanskih država Crne Gore i Srbije, poznat je kao međureligijska i multinacionalna sredina. Za  istraživanja na temu  politike i religije  bilo je interesantno pitanje o međuljudskim odnosima između stanovnika sela koja smo posetili  tokom ekskurzije. Kakvi su komšijski odnosi? Da li između ljudi različitih vera ima kontakta? Da li se način života u komšiluku promenio u odnosu na prošla vremena? Je li danas bolje ili su promene negativno uticale na život? S ovim pitanjima započeli smo naš terenski rad.

Manjinska politika u Crnoj Gori i Srbiji

Već od prvih dana ekskurzije u Podgorici smo se bavili političko-religijskim problemama i konfliktima u regiji Sandžak. Na osnovu izloženih  tekstova i referata, da se zaključiti da države Crna Gora i Srbija imaju različite pristupe manjinskim politikama. Dakle, postoje različiti društveni problemi na obe strane granice.

U Crnoj Gori sva četiri jezika izdvojena nakon raspada  nekadašnjeg srpskohrvatskog  jezika (srpski, hrvatski, bosanski, crnogorski) imaju zvaničan status kao državni jezik.

U Srbiji je srpski jedini zvanični jezik. Bosanski, drugi naslednik bivšeg srpskohrvatskog jezika, sreće se kao jezik nacionalih manjina. Dakle, borba za prepoznavanje bosanskog identiteta  radikalnija je nego u Crnoj Gori. Glavni politički predstavnici bosanske/muslimanske manjine u Srbiji su Bošnjačko nacionalno  vijeće, Islamska Zajednica u Srbiji i Islamska Zajednica Srbije.

Opšti zaključak sa terena nakon razgovora sa stanovnicima je da religija nije ona koja razdvaja, već spaja.

Na primer, kada se gradila džamija u selu Gubavač, meštani srpskog sela Njegnjevo došli su da pomognu u izgradnji. Ovo nije usamljen primer, često smo čuli kako su meštani jednog sela, jedne veroispovesti, išli u drugo susedno selo da pomažu u izgradnji bogomolje svojih suseda.

Jedna baka u selu Gubavač iskazala je to rečima: Lepo je imati bogomolju u selo, bilo crkvu, bilo džamiju.

Ovo nije Sandžak, ali se bojimo da to ne postane, izjavila je žena u većinski srpskom selu Njegnjevu, smatrajući da problem religije nije glavna tema.

Ovo je oduvek bila Raška zemlja, čuli smo između ostalog u Prijepolju, u gradu gde dvorište pravoslavne crkve stoji širom otvoreno, kao i crkva koja se nalazi u dvorištu, iz čega se može zaključiti koliko skladno ti ljudi žive.

U selu Sutivan, svi ispitanici koje smo intervjuisali na terenu posvedočili su nam da je odnos hrišćanskog i muslimanskog stanovništva podjednak, te nema izražene većine. Stoga i ne čudi postojanje crkve i džamije na veoma  maloj udaljenosti. Sutivan je selo otvorenih kapija i dobrih komšijskih odnosa. Utisak koji smo stekli govori nam da meštani neguju uzajamno poštovanje i versku toleranciju.

Uprkos brojnim različitostima, između hrišćana i muslimana ne dolazi do sukoba uzrokovanih verskim opredeljenjem. Naprotiv, uopšteno je mišljenje da onaj koji ne poštuje svoju veru,  ne može poštovati ni tuđu. Svi smo mi ljudi rečenica je koju smo čuli gotovo u svakom domu. To su nam potvrdili i meštani sela Gubavač, u kojem je stanovništvo islamske veroispovesti, kao i ljudi u Njegnjevu, koji se izjašnjavaju kao Srbi pravoslavci u CrnojGori. Nije stanovništvo jedino koje daje pozitivan primer. Iguman pravoslavnog manastira Sopoćani nam je ispričao kako često ima kontakta sa muslimanskim susedima. Iako to i nije običaj manastirskog života, susedi dođu na kafu i pričaju sa monasima o svakodnevnim problemima, ponekad i o onima u kojima monasi nisu kompetentni da pomognu. Naveo nam je primer kada mu je došao jedan muslimanski mladić, kojeg je žena prevarila i koji nije mogao  da se pomiri sa tim, a koji se prema pravilima vere nije mogao razvesti.

Na pitanje koliko je religija važna u svakodnevom životu, najviše informanata nam je reklo da ona ima veću važnost nego ranje. U selima u kojima je većina vernika muslimanske veroispovesti najviše informanata je reklo da ide u džamiju petkom, da ne pije alkohol i da ne jede svinjetinu. U pravoslavnim  sredinama većina ispitanika nam je rekla  da je vera relativno važna za njih i da idu u  crkvu za praznike i onda kada sami osete potrebu za tim. Interesantno nam je bilo to što su mlađi ljudi češće izražavali da im je religija bitna od starijih.

Stekli smo utisak da se na teritoriji koju smo obišli gaje dobri međuljudski odnosi, a da je politika ta koja šalje pogrešnu sliku u javnost.


Tim: Željka Poloni (Sarajevo), Sandra Solujić (Kragujevac), Milojka Ribać (Kragujevac), Vincent Brendan Lehmann (Berlin), Megan Nagel (Berlin), Christoph Giesel (Jena).

Problemi prošlosti i sadašnjosti u oblasti Raška/Sandžak

Za mlade iz Novog Pazara najvažnije je da putuju, jer se tako razvijaju nova saznanja i ideje o sebi i drugima, istakao je Sead Biberović iz nevladinog udruženja Urban-In iz Novog Pazara, koji je posjetio našu ekipu. Sa ovom konstatacijom smo i mi napustili selo Kalače u Crnoj Gori.

Ovo veliko selo danas broji gotovo hiljadu stanovnika, uglavnom Bošnjaka koji u istoj porodici pričaju i srpski i crnogorski i bošnjački, ali se svi slažu oko toga da su muslimani. Selo je karakteristično po tome što svi nose isto prezime i svi su rodbina. Za njih nije najvažnije pitanje koji jezik govore i koje su nacije, već šta će biti sa selom i praznim kućama, jer je mlado stanovništvo uglavnom otišlo trbuhom za kruhom.

Mikaela Turman iz OSCE Misije u Srbiji smatra kako je  pitanje nacionalnih manjina i njihovih prava na prostoru  Republike Srbije izuzetno kompleksno, jer na vrlo malom prostoru žive narodi različite nacionalne i vjerske pripadnosti. Situacija koju je Turman dala kao primjer je takva da u Novom Pazaru Bošnjaci žive kao većina, dok Srbi, koji su u Srbiji generalno većina, žive u tom gradu kao manjina. Na tom primjeru se najbolje može vidjeti odnos prema manjinama. Mikaela je ipak zaključila da je na kraju dana svim stanovnicima ovog dijela Srbije, ma koje etničke pripadnosti bili, najvažniji problem loša saobraćajna infrastruktura u gradovima, koja dovodi u pitanje životnu  sigurnost svih građana.

Tamo gdje se teško živi lijepo se govori, svojevremeno je izjavio književnik  Ćamil Sijarić. To je pjesnik koji je porijekolom iz Crne Gore, a koji je živio i radio čitav svoj radni vijek u Bosni i Hercegovini. Školovao se u Makedoniji i Beogradu, a danas se u Tutinu smatra sandžačkim književnikom.

Javni prostor kao javni diskurs o bošnjačkom/bosanskom jeziku (kao na slici desno), većinski je ispunjen citatima i krilaticama koje stanovništvo, u ovom slučaju Tutina, podsjećaju ko su, što su i koji im je identitet.

Korištenje javnog prostora za ovakav diskurs pokazatelj je osjećaja ugroženosti i potrebe za promjenama, odnosno isticanja nečega što stanovnici/političari smatraju da je bilo zatomljeno ili negirano.

Natpis desno je iz Tutina (Republika Srbija). Nalazi se na zgradi RTV-a Tutin, koja se nalazi na centralnom gradskom trgu i tu je uz dozvolu opštinskog načelnika. Odgovorni za natpis su iz Centra za bošnjačke studije, koji se nalazi u blizini.

Sveukupna slika koju smo stekli tokom terenskog rada na sjeveru Crne Gore i jugu Srbije nije jednostavna, kao ni  situacija koja se tamo može doživjeti.

Već prvih dana informatore smo prestali pitati šta misle o Sandžaku, već smo pitanje preformulisali u: Kako se zove ovo geografsko područje na kojem se nalazimo? Odgovor je bio najčešće naziv sela u kojem se nalazimo, pa onda Crna Gora, Srbija i tek  na kraju bi to područje mještani povezali sa Sandžakom, a ponegdje i Raškom.

Pitanja smo najčešće postavljali spontano, svaki član grupe je pitao ono što je smatrao bitnim u trenutku. Nastojali smo ne navoditi informatore na odgovore, već ih pustiti da sami kažu ono što im prvo padne na pamet. To često bude i najiskrenije.

Vrlo je teško izvesti jedinstven zaključak povodom pitanja Sandžaka, ali možda kroz plakat lijevo možemo reći da su problemi koje SDA navodi generalno problemi Srbije, ali da se ovako koriste u pogrešno vrijeme i na pogrešnom mjestu, što za rezultat ima konflikt među mještanima.


Tim: Željka Poloni (Sarajevo), Sandra Solujić (Kragujevac), Milojka Ribać (Kragujevac), Vincent Brendan Lehmann (Berlin), Megan Nagel (Berlin), Christoph Giesel (Jena).