Problemi prošlosti i sadašnjosti u oblasti Raška/Sandžak

Za mlade iz Novog Pazara najvažnije je da putuju, jer se tako razvijaju nova saznanja i ideje o sebi i drugima, istakao je Sead Biberović iz nevladinog udruženja Urban-In iz Novog Pazara, koji je posjetio našu ekipu. Sa ovom konstatacijom smo i mi napustili selo Kalače u Crnoj Gori.

Ovo veliko selo danas broji gotovo hiljadu stanovnika, uglavnom Bošnjaka koji u istoj porodici pričaju i srpski i crnogorski i bošnjački, ali se svi slažu oko toga da su muslimani. Selo je karakteristično po tome što svi nose isto prezime i svi su rodbina. Za njih nije najvažnije pitanje koji jezik govore i koje su nacije, već šta će biti sa selom i praznim kućama, jer je mlado stanovništvo uglavnom otišlo trbuhom za kruhom.

Mikaela Turman iz OSCE Misije u Srbiji smatra kako je  pitanje nacionalnih manjina i njihovih prava na prostoru  Republike Srbije izuzetno kompleksno, jer na vrlo malom prostoru žive narodi različite nacionalne i vjerske pripadnosti. Situacija koju je Turman dala kao primjer je takva da u Novom Pazaru Bošnjaci žive kao većina, dok Srbi, koji su u Srbiji generalno većina, žive u tom gradu kao manjina. Na tom primjeru se najbolje može vidjeti odnos prema manjinama. Mikaela je ipak zaključila da je na kraju dana svim stanovnicima ovog dijela Srbije, ma koje etničke pripadnosti bili, najvažniji problem loša saobraćajna infrastruktura u gradovima, koja dovodi u pitanje životnu  sigurnost svih građana.

Tamo gdje se teško živi lijepo se govori, svojevremeno je izjavio književnik  Ćamil Sijarić. To je pjesnik koji je porijekolom iz Crne Gore, a koji je živio i radio čitav svoj radni vijek u Bosni i Hercegovini. Školovao se u Makedoniji i Beogradu, a danas se u Tutinu smatra sandžačkim književnikom.

Javni prostor kao javni diskurs o bošnjačkom/bosanskom jeziku (kao na slici desno), većinski je ispunjen citatima i krilaticama koje stanovništvo, u ovom slučaju Tutina, podsjećaju ko su, što su i koji im je identitet.

Korištenje javnog prostora za ovakav diskurs pokazatelj je osjećaja ugroženosti i potrebe za promjenama, odnosno isticanja nečega što stanovnici/političari smatraju da je bilo zatomljeno ili negirano.

Natpis desno je iz Tutina (Republika Srbija). Nalazi se na zgradi RTV-a Tutin, koja se nalazi na centralnom gradskom trgu i tu je uz dozvolu opštinskog načelnika. Odgovorni za natpis su iz Centra za bošnjačke studije, koji se nalazi u blizini.

Sveukupna slika koju smo stekli tokom terenskog rada na sjeveru Crne Gore i jugu Srbije nije jednostavna, kao ni  situacija koja se tamo može doživjeti.

Već prvih dana informatore smo prestali pitati šta misle o Sandžaku, već smo pitanje preformulisali u: Kako se zove ovo geografsko područje na kojem se nalazimo? Odgovor je bio najčešće naziv sela u kojem se nalazimo, pa onda Crna Gora, Srbija i tek  na kraju bi to područje mještani povezali sa Sandžakom, a ponegdje i Raškom.

Pitanja smo najčešće postavljali spontano, svaki član grupe je pitao ono što je smatrao bitnim u trenutku. Nastojali smo ne navoditi informatore na odgovore, već ih pustiti da sami kažu ono što im prvo padne na pamet. To često bude i najiskrenije.

Vrlo je teško izvesti jedinstven zaključak povodom pitanja Sandžaka, ali možda kroz plakat lijevo možemo reći da su problemi koje SDA navodi generalno problemi Srbije, ali da se ovako koriste u pogrešno vrijeme i na pogrešnom mjestu, što za rezultat ima konflikt među mještanima.


Tim: Željka Poloni (Sarajevo), Sandra Solujić (Kragujevac), Milojka Ribać (Kragujevac), Vincent Brendan Lehmann (Berlin), Megan Nagel (Berlin), Christoph Giesel (Jena).