Konfesiolekti u Sandžaku

Predmet istrazivanja je analiza govora na teritoriji Bijelog Polja, Rožaja, Sjenice, Tutina i Novog Pazara i utvrdjivanje postojanja vertikalne raslojenosti, odnosno razlika koje su uslovljene konfesionalnom pripadnošću govornika.

Terensko istraživanje na teritoriji Sandžaka ima za cilj da pokaže postojanje razlika u govoru muslimana, s jedne, i hrišćana s druge strane. Ispitivanjem različitih nivoa jezičke strukture utvrđuje se eventualno postojanje konfesiolekata, njihov značaj sa stanovišta sistema i stepen zastupljenosti na svakom od jezičkih nivoa.

Građa je prikupljena terenskim istraživanjima putem razgovora sa izvornim dijalekatskim govornicima u ruralnim sredinama. Razgovori su se uglavnom ticali tradicionalne duhovne kulture (svadba) kako bi se dobijena građa mogla uporediti na svim planovima jezičke strukture (pre svega na leksičkom). Za informatore smo birali starije osobe koje, po mogućstvu, nisu prošle formalno obrazovanje. Pritom, vodilo se računa da u mešovitim sredinama za informatore biramo pripadnike i jedne i druge konfesije. Zabeleženi razgovori su transkribovani, nakon čega je izvršena ekscerpcija jezičkog materijala.

Analizom je utvrđeno postojanje razlika u govoru muslimana i hrišćana, ali ne u podjednakoj meri na svim tačkama teritorije. U Bijelom Polju razlike su, na primer, beležene samo na leksičkom planu (muslimani za imenovanje predmeta, ritualnih radnji, učesnika u svadbenom procesu upotrebljavaju viši procenat turcizama: hala, hadžimakulje, ćeške, kna, harčalije, hajrije, jenđa i sl.), dok pomenute lekseme u govoru hrišćana uglavnom izostaju. U govoru Rožaja i Sjenice, međutim, prethodno navedenim razlikama priključuju se i diferencijacije na fonetsko-fonološkom planu – pojava umekšavanja glasa l i njegova zamena sa lj: bilji, radilji, znalje su, došl`e. l`epota itd. Zabeležena je samo kod muslimana.

Rezultati analize potvrdili su hipotezu o postojanju razlika koje su posledica konfesionalnog raslojavanja, i o kojima je bilo reči u dosadašnjoj literaturi. Ipak, zaključci su, usled ograničenosti građe, preliminarnog karaktera, te za definitivne tvrdnje neophodno je uzeti u obzir više punktova, a u vezi sa time i više informatora različite veroispovesti.  

Stavovi u grupi bili su usaglašeni, materijal zabeležen od strane svakog od članova pokazao je postojanje podudarnosti.


Tim: Bojana Veljović (Kragujevac), Tamara Lutovac (Kragujevac), Bojan Minić (Nikšić), Đorđije Đukanović (Nikšić), Dajana Knežević (Nikšić)

Teritorijalno raslojavanje govora Sandžaka

Predmet istraživanja je analiza govora na teritoriji Bijelog Polja, Rožaja, Sjenice, Tutina i Novog Pazara i utvrđivanje postojanja horizontalne raslojenosti, odnosno razlika koje se manifestuju na lokalnom planu, na različitim tačkama ispitivane teritorije.

Terensko istraživanje na teritoriji Sandžaka ima za cilj da pokaže eventualne distinkcije u jezičkom sistemu različitih mikroareala na ovom prostoru, a zatim i da ponudi objašnjenje njihovog porekla i rasprostranjenosti. Rezultati dobijeni na ovaj način, osim što pružaju uvid u unutarjezičke prilike, omogućavaju i praćenje položaja važnijih izoglosa na ovom terenu (zamena jata, stanje u sistemu laterala i afrikata i sl.).

Građa je prikupljena terenskim istraživanjima putem razgovora sa izvornim dijalekatskim govornicima u ruralnim sredinama. Razgovori su se uglavnom ticali tradicionalne duhovne kulture (svadba) kako bi se dobijena građa mogla uporediti na svim planovima jezičke strukture (pre svega na leksičkom). Za informatore smo birali starije osobe koje, po mogućstvu, nisu prošle formalno obrazovanje. Zabeleženi razgovori su transkribovani, nakon čega je izvršena ekscerpcija jezičkog materijala.

Analizom je potvrđeno postojanje horizontalne mikroraslojenosti pre svega na planu vokalizma. Iako je na čitavoj teritoriji zastupljena ekavsko-jekavska zamena jata, u govoru Bijelog Polja zabeleženo je više primera sa jekavskim refleksom kratkog jata (najverovatnije usled uticaja govora zetsko-sjeničkog tipa sa jekavsko-ijekavskom zamenom). Govor Rožaja i Sjenice izdvaja se prisustvom ukmekšanog glasa l u grupama li, le (bil`I, radil`I, došl`I; donijelji, stavilji i sl.), čime se ovaj idiom odvaja od govora Bijelog Polja.

Rezultati analize potvrdili su hipotezu o postojanju razlika koje su posledica teritorijalnog raslojavanja, i o kojima je bilo reči u dosadašnjoj literaturi. Ipak, zaključci su, usled ograničenosti građe, preliminarnog karaktera, te za definitivne tvrdnje neophodno je uzeti u obzir više punktova, a u vezi sa time i više informatora.

Stavovi u grupi bili su usaglašeni, materijal zabeležen od strane svakog od članova pokazao je postojanje podudarnosti.


Tim: Bojana Veljović (Kragujevac), Tamara Lutovac (Kragujevac), Bojan Minić (Nikšić), Đorđije Đukanović (Nikšić), Dajana Knežević (Nikšić)

Religija u Sandžaku

Sandžak, regija između balkanskih država Crne Gore i Srbije, poznat je kao međureligijska i multinacionalna sredina. Za  istraživanja na temu  politike i religije  bilo je interesantno pitanje o međuljudskim odnosima između stanovnika sela koja smo posetili  tokom ekskurzije. Kakvi su komšijski odnosi? Da li između ljudi različitih vera ima kontakta? Da li se način života u komšiluku promenio u odnosu na prošla vremena? Je li danas bolje ili su promene negativno uticale na život? S ovim pitanjima započeli smo naš terenski rad.

Manjinska politika u Crnoj Gori i Srbiji

Već od prvih dana ekskurzije u Podgorici smo se bavili političko-religijskim problemama i konfliktima u regiji Sandžak. Na osnovu izloženih  tekstova i referata, da se zaključiti da države Crna Gora i Srbija imaju različite pristupe manjinskim politikama. Dakle, postoje različiti društveni problemi na obe strane granice.

U Crnoj Gori sva četiri jezika izdvojena nakon raspada  nekadašnjeg srpskohrvatskog  jezika (srpski, hrvatski, bosanski, crnogorski) imaju zvaničan status kao državni jezik.

U Srbiji je srpski jedini zvanični jezik. Bosanski, drugi naslednik bivšeg srpskohrvatskog jezika, sreće se kao jezik nacionalih manjina. Dakle, borba za prepoznavanje bosanskog identiteta  radikalnija je nego u Crnoj Gori. Glavni politički predstavnici bosanske/muslimanske manjine u Srbiji su Bošnjačko nacionalno  vijeće, Islamska Zajednica u Srbiji i Islamska Zajednica Srbije.

Opšti zaključak sa terena nakon razgovora sa stanovnicima je da religija nije ona koja razdvaja, već spaja.

Na primer, kada se gradila džamija u selu Gubavač, meštani srpskog sela Njegnjevo došli su da pomognu u izgradnji. Ovo nije usamljen primer, često smo čuli kako su meštani jednog sela, jedne veroispovesti, išli u drugo susedno selo da pomažu u izgradnji bogomolje svojih suseda.

Jedna baka u selu Gubavač iskazala je to rečima: Lepo je imati bogomolju u selo, bilo crkvu, bilo džamiju.

Ovo nije Sandžak, ali se bojimo da to ne postane, izjavila je žena u većinski srpskom selu Njegnjevu, smatrajući da problem religije nije glavna tema.

Ovo je oduvek bila Raška zemlja, čuli smo između ostalog u Prijepolju, u gradu gde dvorište pravoslavne crkve stoji širom otvoreno, kao i crkva koja se nalazi u dvorištu, iz čega se može zaključiti koliko skladno ti ljudi žive.

U selu Sutivan, svi ispitanici koje smo intervjuisali na terenu posvedočili su nam da je odnos hrišćanskog i muslimanskog stanovništva podjednak, te nema izražene većine. Stoga i ne čudi postojanje crkve i džamije na veoma  maloj udaljenosti. Sutivan je selo otvorenih kapija i dobrih komšijskih odnosa. Utisak koji smo stekli govori nam da meštani neguju uzajamno poštovanje i versku toleranciju.

Uprkos brojnim različitostima, između hrišćana i muslimana ne dolazi do sukoba uzrokovanih verskim opredeljenjem. Naprotiv, uopšteno je mišljenje da onaj koji ne poštuje svoju veru,  ne može poštovati ni tuđu. Svi smo mi ljudi rečenica je koju smo čuli gotovo u svakom domu. To su nam potvrdili i meštani sela Gubavač, u kojem je stanovništvo islamske veroispovesti, kao i ljudi u Njegnjevu, koji se izjašnjavaju kao Srbi pravoslavci u CrnojGori. Nije stanovništvo jedino koje daje pozitivan primer. Iguman pravoslavnog manastira Sopoćani nam je ispričao kako često ima kontakta sa muslimanskim susedima. Iako to i nije običaj manastirskog života, susedi dođu na kafu i pričaju sa monasima o svakodnevnim problemima, ponekad i o onima u kojima monasi nisu kompetentni da pomognu. Naveo nam je primer kada mu je došao jedan muslimanski mladić, kojeg je žena prevarila i koji nije mogao  da se pomiri sa tim, a koji se prema pravilima vere nije mogao razvesti.

Na pitanje koliko je religija važna u svakodnevom životu, najviše informanata nam je reklo da ona ima veću važnost nego ranje. U selima u kojima je većina vernika muslimanske veroispovesti najviše informanata je reklo da ide u džamiju petkom, da ne pije alkohol i da ne jede svinjetinu. U pravoslavnim  sredinama većina ispitanika nam je rekla  da je vera relativno važna za njih i da idu u  crkvu za praznike i onda kada sami osete potrebu za tim. Interesantno nam je bilo to što su mlađi ljudi češće izražavali da im je religija bitna od starijih.

Stekli smo utisak da se na teritoriji koju smo obišli gaje dobri međuljudski odnosi, a da je politika ta koja šalje pogrešnu sliku u javnost.


Tim: Željka Poloni (Sarajevo), Sandra Solujić (Kragujevac), Milojka Ribać (Kragujevac), Vincent Brendan Lehmann (Berlin), Megan Nagel (Berlin), Christoph Giesel (Jena).

Problemi prošlosti i sadašnjosti u oblasti Raška/Sandžak

Za mlade iz Novog Pazara najvažnije je da putuju, jer se tako razvijaju nova saznanja i ideje o sebi i drugima, istakao je Sead Biberović iz nevladinog udruženja Urban-In iz Novog Pazara, koji je posjetio našu ekipu. Sa ovom konstatacijom smo i mi napustili selo Kalače u Crnoj Gori.

Ovo veliko selo danas broji gotovo hiljadu stanovnika, uglavnom Bošnjaka koji u istoj porodici pričaju i srpski i crnogorski i bošnjački, ali se svi slažu oko toga da su muslimani. Selo je karakteristično po tome što svi nose isto prezime i svi su rodbina. Za njih nije najvažnije pitanje koji jezik govore i koje su nacije, već šta će biti sa selom i praznim kućama, jer je mlado stanovništvo uglavnom otišlo trbuhom za kruhom.

Mikaela Turman iz OSCE Misije u Srbiji smatra kako je  pitanje nacionalnih manjina i njihovih prava na prostoru  Republike Srbije izuzetno kompleksno, jer na vrlo malom prostoru žive narodi različite nacionalne i vjerske pripadnosti. Situacija koju je Turman dala kao primjer je takva da u Novom Pazaru Bošnjaci žive kao većina, dok Srbi, koji su u Srbiji generalno većina, žive u tom gradu kao manjina. Na tom primjeru se najbolje može vidjeti odnos prema manjinama. Mikaela je ipak zaključila da je na kraju dana svim stanovnicima ovog dijela Srbije, ma koje etničke pripadnosti bili, najvažniji problem loša saobraćajna infrastruktura u gradovima, koja dovodi u pitanje životnu  sigurnost svih građana.

Tamo gdje se teško živi lijepo se govori, svojevremeno je izjavio književnik  Ćamil Sijarić. To je pjesnik koji je porijekolom iz Crne Gore, a koji je živio i radio čitav svoj radni vijek u Bosni i Hercegovini. Školovao se u Makedoniji i Beogradu, a danas se u Tutinu smatra sandžačkim književnikom.

Javni prostor kao javni diskurs o bošnjačkom/bosanskom jeziku (kao na slici desno), većinski je ispunjen citatima i krilaticama koje stanovništvo, u ovom slučaju Tutina, podsjećaju ko su, što su i koji im je identitet.

Korištenje javnog prostora za ovakav diskurs pokazatelj je osjećaja ugroženosti i potrebe za promjenama, odnosno isticanja nečega što stanovnici/političari smatraju da je bilo zatomljeno ili negirano.

Natpis desno je iz Tutina (Republika Srbija). Nalazi se na zgradi RTV-a Tutin, koja se nalazi na centralnom gradskom trgu i tu je uz dozvolu opštinskog načelnika. Odgovorni za natpis su iz Centra za bošnjačke studije, koji se nalazi u blizini.

Sveukupna slika koju smo stekli tokom terenskog rada na sjeveru Crne Gore i jugu Srbije nije jednostavna, kao ni  situacija koja se tamo može doživjeti.

Već prvih dana informatore smo prestali pitati šta misle o Sandžaku, već smo pitanje preformulisali u: Kako se zove ovo geografsko područje na kojem se nalazimo? Odgovor je bio najčešće naziv sela u kojem se nalazimo, pa onda Crna Gora, Srbija i tek  na kraju bi to područje mještani povezali sa Sandžakom, a ponegdje i Raškom.

Pitanja smo najčešće postavljali spontano, svaki član grupe je pitao ono što je smatrao bitnim u trenutku. Nastojali smo ne navoditi informatore na odgovore, već ih pustiti da sami kažu ono što im prvo padne na pamet. To često bude i najiskrenije.

Vrlo je teško izvesti jedinstven zaključak povodom pitanja Sandžaka, ali možda kroz plakat lijevo možemo reći da su problemi koje SDA navodi generalno problemi Srbije, ali da se ovako koriste u pogrešno vrijeme i na pogrešnom mjestu, što za rezultat ima konflikt među mještanima.


Tim: Željka Poloni (Sarajevo), Sandra Solujić (Kragujevac), Milojka Ribać (Kragujevac), Vincent Brendan Lehmann (Berlin), Megan Nagel (Berlin), Christoph Giesel (Jena).

Looking for the ‘Sandžak’

A comparison of the linguistic and symbolic landscapes in Pljevlja, Rožaje, Prijepolje and Novi Pazar

The public space as place of group opinion shaping

Throughout the North of Montenegro and the South-West of Serbia, we can observe a multitude of words and symbols relating to the ‚Sandžak‘. Here, we offer a micro-look into ways the public space between four different communities – Pljevlja, Rožaje, Prijepolje and Novi Pazar – shapes the understanding of what the ‘Sandžak’ is and who belongs to it.

What is the ‘Sandžak’?

Over the course of time, what used to be a term for an administrative division during the Ottoman empire, the historical ‘sanjak of Novi Pazar’, became what is colloquially called today the ‘Sandžak’.

The ‘Sandžak’ is now neither the name of an administrative unit nor part of official geographic terminology; it is something that exists informally through the people: some living in northern Montenegro and the south-western Serbia spontaneously call the region ‘Sandžak’ and identify themselves as people who belong to it – the ‘Sandžaklije’.

However, what area the ‘Sandžak’ is and who is a ‘Sanžaklija‘ varies between places and sometimes singular persons, signalling that it isn’t a stable category, but a term that is being continually constructed between communities, among others in places such as the public space.

Why look at public spaces?

Signs in the public space – from giant billboards on the roadside to rouge stickers on the back of school chairs – have a potent effect on group beliefs and opinions; they not only direct our attention this or that way, to this or that issue or make us want to buy this or that brand of milk, but signs shape, alter or deconstruct our way of thought and feeling about people, events and concepts. In other words, they can shape, alter and deconstruct how things, people and places are.

Linguistic and symbolic landscaping, i.e. taking the time to look at how and where signs are put up and what these signs say, are potent analytical tools for investigating how public spaces potentially influence a people’s thinking and beliefs. 

With this in mind, we ventured into the cities: We collected visual material, i.e. we took photographs of political campaign posters, stickers, coasters, leaflets, merchandise in souvenir shops, monuments and anything else that contained words or images referencing the ‘Sandžak’. We then looked at the material gathered in four specific cities: Rožaje (MNE), Pljevlja (MNE), Prijepolje (SRB) and Novi Pazar (SRB), in order to see if we could see patterns and differences between them because of the different population composition with regard to ethnicity (see map).

Prijepolje and Pljevlja:

The different presences of Sandžak

In Pljevlja, the Serbian-majority city, ‘Sandžak’ only appears on a monument in the historical context the ZAVNOS (eng. National anti-fascist Council for the People’s Liberation of Sandžak, the highest governing institution of the anti-fascist resistance movement of the historical Sandžak) which had been founded in Pljevlja in 1943, and the 4th Sandžak brigade, a partisan fighter‘s group also founded in Pljevlja the same year. In Prijepolje, the mixed population city, only one example stands out: in the name of the highest religious and administrative organ of the Islamic community, the Meshihat of the Islamic Community of Sandžak.

On the other hand, Rožaje and especially Novi Pazar, the two Bosniak-majority cities, seem to have ‘Sandžak’ appear everywhere in different forms: from very clear but wordless symbols of lilies and coat of arms on the fences of houses and in graffiti, to names of fast food places and transportation agencies, from mentions on coasters in NGOs, table cloths in restaurants, maps of its territory, magnets and shirts in the souvenir shop Pazarnica to posters for exhibitions, titles of books and very direct political statements as seen on campaign posters and names of political parties.

Rožaje:

What do the signs mean?

These different presences and absences of ‘Sandžak‘ seem to differ from each other in telling ways with regard to what ‘Sandžak’ is and who belongs to it.

In Novi Pazar, ‘Sandžak’ is a place with a clearly depicted, but not always same geography – on a coaster it reaches only the southern border of Serbia, in maps it includes places like Pljevlja.

In both Bosniak-majority city and in mixed-population Prijepolje, ‘Sandžak’ is closely associated with being Bosniak, with Islam and the Bosnian language. In Novi Pazar, the political signs and the strong presence of many political parties bearing ‘Sandžak’ in its name shape and reinforce this close association and so create a local identity. Pljevlja stand out as an example, however, – ‘Sandžak’ is constrained to communist partisan history, thereby not partaking, at least in the public space, in establishing, let alone reinforcing the association between contemporary Bosniaks or contemporary Pljevlja and the ‘Sandžak’.

When looking at these two conceptualizations – the unclear geography and the strong identification of Sandžak with a specific ethnicity, a religion and a language – we see that the landscape perpetuates an ethnically and religiously oriented understanding of territoriality and group belonging.

Many questions, however, remain open: who is the driving force in creating the understanding of what the Sandžak is (e.g. political parties with high profile signs or the local population with their multitude of public signs and symbols)?; how is the concept of ‘Sandžak’ exactly taken up by the public and perpetuated or contended?; In which ways exactly do the signs contribute to the public shaping of the ‚Sandžak’?  All these remain for now unanswered and should serve as an inspiration for further research projects

Novi Pazar:


Team: Mirza Čohadžić, Goranka Ćejvanović, Selma Đečević, Sead Šabotić, Sara Marenčić, Marko Milošević, Ana Мarija Pavlović

Text: Sara Marenčić

.

Reinventing the cultural landscape of Sandžak

The historical Sandžak/Raška region offers different types of cultural and metacultural heritage – being restored/rebuilt, retained and remained or even renamed.

Our invented territory

Beside our subjective and visual absorption of the cultural landscape, maintained through our pictures, we visited on one side different museums and on the other side Muslim and Christian cemeteries, as well as houses of prayer like mosques and monasteries. Beyond that we had different conversations, in a qualitative sense, not only at the institutional level and in urban area like in Prijepolje, Bijelo Polje, Novi Pazar, Tutin and Rožaje, but also with locals in different villages, like Sutivan, Gubavač, Njegnjevo, three Montenegrin villages on the river Lim, near the southwestern border of Serbia, then Kajeviće and Kalače, located in Montenegro’s border region to Serbia and Kosovo, but also in the Muslim village Rasno and its neighbouring Štavalj, both in Serbia.   Concerning the material cultural heritage, we got the most interesting information from the curator of the Prijepolje Museum, Ljiljana Ljujić, and from the retired philologist Mijo Cvijović, a local of the religiously mixed village Sutivan. But to generalise our findings we used all obtained information.

Ring with an Arabic inscription. Photo: Goranka Cejvanovic

“The damnation gets you and your descendants if you destroy our common ancestors’ heritage”

As a geographical region, cross-bordered between Serbia, Montenegro, Bosnia and Herzegovina as well as the Kosovo, the Sandžak or Raška is almost characterized by the historical, cultural and religious transformations throughout the centuries. The Raška region, being a part of the medieval Serbia and Bosnia until the conquest by the Ottoman Empire in the 15th century which lasted until 1912, has been renamed into Sandžak – a Turkish loanword, meaning province.  From 1463 to1878, this region belonged firstly to Bosanski sandžak, and from 1580 to Bosanski ejalet, later vilajet, until the Austro-Hungarian occupation from 1878 to 1908. From 1915 to 1918 it gets   territorially divided between Serbia and Montenegro, which after the fall of  SFRY definitively turned over into independent states and thereby dissolved the historical and cultural unity of Sandžak, that through the ages has been affected by large migrations of Christian and later of the Muslim population. But, meanwhile historical names Raška and Sandžak continue to be used – Raška by the Christian orthodox Serbs and Sandžak preferably by the Muslim population. Due to these changes, the region can be considered as an ethnically diverse one, featuring a “cross-over“ of cultural landscapes, particularly in the religious context. Without enlarging on the immaterial heritage, we focused on documenting the visible material cultural heritage, both being indispensable interlaced by their immediacy. But despite these separate orientations, it is essential to point out the existence of a deep grounded belief which had indirectly contributed to preserving the cultural heritage – in terms of the damnation gets you and your descendants if you destroy our common ancestors’ heritage.

Through the cultures and out

According to the given information, we can assert that the habitants of Sandžak/Raška region still guard their traditional komšiluk manner, even more through the cultivation of pobratimstvo. Nevertheless, we have to note the hard-living conditions, predicated not only on the barren landscape, but also on the ethnically and religiously split political systems, which create a linguistic, cultural and identity disorder and thereby separate the two religious groups. Furthermore, these circumstances are affecting the preservation of the rich cultural treasures of that region.

Concerning the beginning of the cultural history here, we can’t give an exact point in time, but different archaeological excavation has shown that this area has been populated in the 5th century B.C. Such substantial corpus of finds is located at the Petrova Crkva, near Novi Pazar, which itself is one of the oldest remained sacral buildings, being again and again restored and rebuilt (Figure 2). Together, and as a part of the historical Stari Ras, with the oldest local Orthodox monastery Đurđevi Stupovi (12th c.) andthe monastery Sopoćani (13th c.), placed on the UNESCO World Heritage list and known for his original and unique frescoes (Figure 3), they are retaining the traces of the Raška school and the Nemanjić dynasty.  Besides the Christian material heritage, the Sandžak/Raška area, getting a part of the Ottoman empire, has also been culturally influenced by Islam. In Novi Pazar e.g. you can find the Altun-Alem džamija (beginning of 16th c.), protected since 1979 or, and in particular to mention, the Husein-(Boljanić)-pašina džamija in Pljevlja, this yearcelebrating the 450th anniversary, gardening one of the rare examples of Islamic fresco paintings (Figure 3)., described as metacultural in religious context.  Moreover, cultural meta-representativity is also given in the museum of Bijelo Polje, which as a former  ruždija,  is exhibiting the cross-cultural past of this city and in which surroundings you can find an example of deculturation of common heritage: the medieval settlement Mileševac, during the Ottoman period renamed into Hisardžik is today a ruin and left to its own devices. But cultural material heritage seems to be also left to private excavation, as the Christian tombstone found by locals in Sutivan show (Figure 4), but the cultural material heritage is also deconstructed and recontextualised like the stećak next to the bust of Mile Perunčić. 

Contrary to cross-culturalised and publicly available findings, the private collections remain mostly disregarded and therefore often only found by chance.

In concluding, cultural material heritage of Sandžak/Raška doesn´t exist only through its visibility but also by traditional orality – in ethnically and religiously mixed locations the komšije are helping each other to build new houses of prayer, while believing, that anciently there has been one.

Transculturology as a common mission

The absorption of transcultural landscape and the involvement with Sandžak/Raška on various levels provided us with a plethora of different perceptions and constructions, seen through the prism of different conceptions of identity, culture and language. Similarly, this is one of the main reasons of an ethnic, religious and consequently political split between the local population, affecting the preservation and the promotion of the cultural heritage.

The context in which Sandžak/Raška is found, poses a series of questions regarding the sustainment of the heritage through institutionalization of cultural infrastructure, be it national and/or regional – which state would endorse and promote it as whose? This duality of interpretations of the same cultural monuments, can be applied on the example of stećci and Stari Ras.  One-sided conceptions of cultural heritage with respect to a certain group seems possible, intertwined with the contemporary notion of identity and the political reality, which could influence the manner of transmission and perception of heritage.                                                                                            

Furthermore, and to conclude, improvements in the educational system are needed in order to bridge the conflicting perceptions of the common cultural heritage, as well as a general change in thinking and attitude towards the cultural landscape.


Team: Mirza Čohadžić, Goranka Ćejvanović, Selma Đečević, Sead Šabotić, Sara Marenčić, Marko Milošević, Ana Мarija Pavlović

Texts: Mirza Čohadžić, Goranka Ćejvanović, Selma Đečević